Važno
EVIDENCIJA ZADRUGA I ZADRUŽNIH SAVEZA ANALIZA ZADRUGARSTVA U RH PLAN ZA DESETLJEĆE ZADRUGA MEĐUNARODNI DAN ZADRUGA KVIZ - ŠTO ZNATE O ZADRUGARSTVU?
Anketa

Mislite li da bi označavanje hrvatskog zadružnog proizvoda doprinijelo prepoznatiljivosti i konkurentnosti zadružnog proizvoda na tržištu?

Rezultati
Iz povijesti

Zadrugarstvo u Hrvatskoj bilježi svoj kontinuitet od 150 godina.

Začeci zadrugarstva datiraju  krajem 19. i početkom 20. stoljeća u vrijeme krize.  

Prvu zadrugu u svijetu 1844. u Engleskoj, Rochdale, osnovali radnici tekstilne tvornice kao nabavno prodajnu zadrugu, preko koje su nabavljali sirovinu i prodavali svoje proizvode.  

 

 

Povijesni slijed zadružnog zakonodavstva Republike Hrvatske

 

Na hrvatskim prostorima prvom osnovanom zadrugom desetljećima se smatrala zadruga osnovana u Korčuli 1864. godine kao blagajna uzajamne vjeresije. Međutim, nakon što se u novije vrijeme pojavio dokument o štedno kreditnoj zadruzi osnovanoj u Pitomači 1862. godine, postoji rivalitet koja se zadruga smatra prvom osnovanom zadrugom u Hrvatskoj. 
Međutim, kontinuitet postojanja i djelovanja zadruga od 150 godina na ovim prostorima  je nesporan i predstavlja tradicijsku vrijednost na kojoj temeljimo perspektivu i budućnost današnjeg zadrugarstva. 

 

Zakon o privrednim i gospodarskim zadrugama iz 1873. Austrija je donijela  kao jedan od najstarijih europskih zadružnih zakona koji je na hrvatskim prostorima prvi regulirao zadrugarstvo i definirao zadrugu kao udruženje s otvorenim članstvom i gospodarskim djelovanjem, koja posluje sa svojim članovima, ostvaruje za njih dobit, dobit se mogla usmjeriti u rezervni fond i razdijeliti članovima srazmjerno njihovom udjelu u predanim proizvodima, osigurava im nabavu dobara i prodaju proizvoda, povoljne kredite, a sve po zadružnim pravilima. 
Zadružna pravila za osnivanje zadruge su pripremali revizijski savezi u koji se zadruga udruživala, a za upis u sudski registar osim pravila potrebna je bila i suglasnost revizijskog saveza.

Zakon o privrednim zadrugama koji je donesen 1937. u vrijeme Kraljevine Jugoslavije zadržao je načela i sadržajni okvir austrijskog zakona iz 1873. godine. Zadrugu je moglo osnovati najmanje deset fizičkih osoba, zadrugari su unosili novčana sredstva u obliku uloga za početak rada  zadruge, dio dobiti  izdvajali su u rezervni fond iz kojeg  su pokrivali gubitak, a skupština je donosila bitne odluke za zadrugu na kojoj je jedan član imao jedan glas, a članovi s većim brojem uloga  najviše pet glasova. Državna hipotekarna banka i poštanska štedionica izdvajale su 2 posto svoje dobiti, a državna lutrija 10 posto za fond pomoći zadrugarstvu, a ministar poljoprivrede zbog toga je imao pravo nadzora  nad poslovanjem zadruga i zadružnih saveza.  

Osnovni Zakon o zadrugama iz 1946. godine donosi se nakon Drugog svjetskog rata. Taj opći zakon vrijedio je za sve vrste zadruga. Ovim zakonom napuštaju se izvorna zadružna načela kojima je osnovni cilj povećanje prihoda i smanjenje troškova svih udruženih članova. Zadrugarstvo gubi autonomiju, jer za osnivanje zadruge suglasnost na pravila daju državna tijela. Poseban oblik proizvođačkih i prerađivačkih zadruga bile su seljačke radne zadruge. Odluku o njihovim pravilima donosio je ministar poljorivrede. Članovi seljačke zadruge morali su u zadrugu unijeti svoju zemlju, a mogli su zadržati samo kuću s okućnicom i gospodarskim objektom, koji su bili dostatni za osobne potrebe.

Osnovnim Zakonom o poljoprivrednim  zadrugama iz 1949. godine uređuje se samo poljoprivredno zadrugarstvo. Regulira kolhozni tip zadruge i još jače  institucionalizira seljačku radnu zadrugu. Istinskog zadrugarstva nije bilo.

Uredbom o poljoprivrednim zadrugama iz 1953. godine prethodni zakon je prestao važiti.  Uredbom se reguliraju samo poljoprivredne  zadruge. Prestale su seljačke radne zadruge i udruživanje u zadruge postalo je dragovoljno. Zadrugu su mogli osnovati deset punoljetnih seljaka, a svaki radnik i službenik koji je stupio u radni odnos u zadrugu, stjecao je pravo na članstvo. Zadruge su se mogle baviti poljoprivrednom  proizvodnjom i drugim pratećim djelatnostima dok su obrt, industrija i ostali pogoni izdvojeni u privredna poduzeća, radnje i ostale pogone. Zadružna imovina se po prvi put definirala kao društveno vlasništvo  kojim upravlja zadruga. Postaje temelj na kojem izrastaju poljoprivredno industrijski kombinati (kooperacije) .

Osnovni Zakon o poljoprivrednim zadrugama iz 1965. godine određuje zadruge kao radne organizacije poljoprivrede i prehrambene industrije koje organiziraju poslovnu suradnju sa seljacima (kooperacija), opskrbljuju ih sredstvima za proizvodnju, te štedno kreditnim poslovanjem. Članstvo u zadruzi je dobrovoljno, a njezini članovi su zaposleni radnici i službenici, te seljaci koji sa zadrugom ostvaruju poslovnu suradnju. Tijela upravljanja zadruge su zadružni savjet, upravni odbor, direktor. Dakle, zadruge se izjednačavaju s ostalim društvenim poduzećima i nestaju zadružna načela po kojima se zadruge razlikuju od ostalih gospodarskih subjekata. 

Zakon o udruživanju poljoprivrednika iz 1973. godine omogućava seljacima da se udružuju  i s organizacijama udruženog rada u poljoprivredi i prehrambenoj industriji, na osnovu ugovorene kooperacije,  kao prethodnica novim proizvodnim odnosima reguliranim Zakonom o  udruženom radu iz 1976.

Zakon o udruživanju poljoprivrednika iz 1978. godine umjesto zadrugarstva i pojma zadrugara  primjenjuje pojam udruženi poljoprivrednik. Takav zakon još više udaljuje seljake od izvornih zadružnih načela. 

Zakon o zadrugama iz 1990. godine je zadružni zakon donesen u bivšoj državi neposredno prije prvih demokratskih izbora u Hrvatskoj, a kojeg je Hrvatska preuzela i koji je postao pravni okvir za hrvatsko zadrugarstvo. Zadruga se definirala kao dragovoljna organizacija zadrugara koji zajedničkim poslovanjem ostvaruju svoje gospodarske interese i unaprjeđuju svoj društveno-ekonomski položaj, koji upravljaju zadrugom po načelu jedan član jedan glas, osim kada zadrugar unese više uloga zbog potreba kapitala i u tom slučaju ima  više glasova, ali najviše deset.
Skupština je najviše tijelo upravljanja zadrugom koju čine svi zadrugari. Ostala tijela zadruge su direktor koji vodi poslovanje zadruge, upravni odbor koji provodi odluke skupštine i daje smjernice direktoru i nadzorni odbor koji nadzire poslovanje zadruge.
Zadružnu imovinu su činili udjeli zadrugara, sredstva ostvarena poslovanjem zadruge, kao i sredstva koja je zadruga stekla na drugi način. Dobit koju bi zadruga ostvarila svojim poslovanjem raspoređivala se na dio koji pripada zadrugarima i dio koji se ulaže u fondove. Mjerilo za raspodjelu dobiti je obim poslovanja u zadruzi za svakog zadrugara. U pravnom prometu zadruga je odgovarala za svoje obveze cijelom svojom imovinom dok su zadrugari odgovarali za obveze zadruge u skladu sa statutom, ali uglavnom se radilo o ograničenoj odgovornosti.

Zakonom o zadrugama iz 1995. godine osiguran je kontinuitet zadrugarstva u  novoj državi Republici Hrvatskoj, u novim društvenim  i političkim okolnostima. Definicija zadruge približila se definicijama zapadno europskih zakona. Međutim, zakon nije dovoljno regulirao ustroj zadruge, zadružnu imovinu, zadružnu reviziju,  odnos članstva i zadruge, upućivao je na primjenu propisa o ortakluku, a što je sve ograničavalo razvoj zadrugarstva. 

Zakon o štedno- kreditnim zadrugama 1998. godine regulirao je financijsku instituciju  koja je obavljala platni promet, prikupljala štedne uloge od svojih članova, odobravala kredite, mjenjačke poslove, primala depozite ili kredite od institucija u svrhu kreditiranja zadrugara. Donošenjem Zakona o kreditnim unijama 2006. godine ukinuto je postojeće zakonodavstvo o štedno kreditnim zadrugama i bitno su smanjeni poslovi i okvir djelovanja kao financijske institucije.

Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama iz 2001. godine preuzima reguliranje stambenih zadruga prema odredbama općeg Zakona o zadrugama.

Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zadrugama iz 2002. godine brisane su odredbe o imovini zadruge kao zajedničkom vlasništvu zadrugara, te je regulirano da svaki član iz zadruge,  uz suglasnost ostalih zadrugara može tražiti dio zadružne imovine stečene za vrijeme njegova članstva u zadruzi i to razmjerno osobnom doprinosu zadrugara u stjecanju te imovine, a što je suprotno zadružnim načelima. 
Donesene su odredbe o reviziji i nadzoru poslovanja zadruga. Primjena navedenih odredbi vodila je u smjeru financijskog nadzora, računovodstva, sa standardima poduzetničkog djelovanja, bez nadzora primjene međunarodnih zadružnih načela i istinskih zadružnih odnosa.  
Uspostavljen je Hrvatski savez zadruga kao institucionalna organizacija zadruga i zadružnih saveza s obveznim članstvom, putem koje je omogućeno zadrugama i zadružnim savezima da mogu zagovarati svoje interese i predlagati mjere i rješenja za razvoj zadrugarstva. 

Zakonom o Europskoj zadruzi  iz 2008. godine provedena je Uredba Vijeća (EZ) o Statutu europske zadruge – Societas Cooperativa Europaea (SCE) kojom se omogućava zadrugama nesmetana prekogranična suradnja i udruživanje u EU zadrugu. 

Zakonom o zadrugama 2011. godine definiran je pravni okvir za zadruge komplementaran standardima europskog  zadrugarstva. Taksativno su navedena i implementirana međunarodna zadružna načela, a zadruga je definirana prema Izjavi o identitetu zadruge donesene na Glavnoj skupštini Međunarodnog zadružnog saveza (ICA) održanoj u Manchesteru (V. Britanija) 1995. godine. 
Položaj zadrugara uvjetovan je s aktivnostima i gospodarskim djelovanjem u zadruzi i razmjerno opsegu poslovanja sudjeluje u konačnoj raspodjeli. Zadrugari upravljaju zadrugom po načelu jedan član jedan glas, što onemogućava sustav preglasavanja pojedinaca. Implementacijom načela održivosti i međugeneracijske solidarnosti, imovina zadruge je nedjeljiva. Obveza zadruge je izdvajati iz dobiti za razvoj zadruge, a prestankom iste, preostalu imovinu zadruge lokalna samouprava prenosi postojećoj ili novoosnovanoj zadruzi iste djelatnosti, na koji način se zadržava kontinuitet i snaga zadrugarstva. 
Imovina zadruge je razgraničena od imovine zadrugara. Zadruga odgovara za svoje obveze, a zadrugar ne odgovara za obveze zadruge, osim ako se drugačije ne dogovore. 
Po svojoj naravi, zadrugarstvo je održiv sustav koji počiva na uzajamnosti i solidarnosti. Stoga, potrebno je omogućiti i poticati formiranje fondova solidarnosti na razini zadružnog sustava, u koji će zadruge iz svojeg poslovanja izdvajati dio sredstava, a koja bi se putem projektnih ideja vraćala u zadruge, sukladno primijenjenim rješenjima u europskom zadrugarstvu.
Dakle, navedenim zakonom postavljene su odrednice postupanja zadruge po zadružnim načelima, ali nedostaje sustav vrednovanja navedenog postupanja i rezultata poslovanja koja doprinose zajednici, a ona mu adekvatno nije ničim uzvratila. Potrebno je ustrojiti sustav vrednovanja i licenciranih zadruga, te nagrađivanja, kako bi se kompenzirale navedene posebnosti zadruge od strane zajednice, a zadrugarstvo postiglo značajniji udio u gospodarstvu Republike Hrvatske. 

Zakonom o izmjenama i dopunama 2013. i 2014. godine osniva se Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo kao pravni sljednik Hrvatskog saveza zadruga, sa zadaćom promicanja i edukacije o zadrugarstvu, te javnom ovlasti vođenja Evidencije svih zadruga u Republici Hrvatskoj, praćenja i analize poslovanja zadruga i predlaganja rješenja za unaprjeđivanje zadrugarstva. Zadrugama prestaje obveza plaćanja članarine i smanjuje se obveza  izdvajanja na iznos od 20% iz dijela dobiti u razvoj zadruge. 

Zakonom o dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji iz 2014. godine definirana je braniteljsko socijalna-radna zadruga kao oblik ostvarivanja psihosocijalnog osnaživanja i zdravstvene rehabilitacije odnosno lakše i brže reintegracije njezinih članova u društvo.

 

 

Copyright © 2017 Hrvatski centar za zadružno poduzetništvo. Sva prava pridržana.